Izvedbom oratorija “Srebrenički inferno” na
Centralnom spomen-obilježju šehidima, palim borcima, dobitnicima najvećih ratnih priznanja i civilnim žrtvama rata, u Brezi je obilježena 30. godišnjica genocida u Srebrenici.
Emotivno i potresno muzičko djelo, pod dirigentskom palicom profesorice Sonje Šimunović , izveli su Hor Osnovne škole “Enver Čolaković” Breza i Vokalni ansambl “Preporod” Breza.
Interpretaciju svojevrsne himne sjećanja, upečatljivim glasom koji je simbolizirao kulminaciju tuge, ali i izraz otpora zaboravu, predvodila je solistkinja Zara Zelenturović.
U okviru programa obilježavanja tužne godišnjice, građani Breze su polaganjem cvijeća na spomen-obilježjima šehidskih mezarja odali počast šehidima i poginulim borcima.
U prigodnom obraćanju, predsjednik Organizacije porodica šehida i poginulih boraca općine Breza, Tarik Herco, akcentirao je univerzalnu važnost kulture sjećanja i solidarnosti s nedužnim žrtvama, kao i neophodnost institucionalne i društvene borbe protiv zaborava.
Mladi bh. glumac Ibrahim Tatar pročitao je pjesmu „Šetnja Srebrenicom“ čiji je autor pjesnik Faruk Šehić.
U završnom dijelu programa Tarik-ef. Gušić i glavni imam Medžlisa Islamske zajednica Breza Zejd-ef. Sokić proučili su ašere i dovu za žrtve genocida u Srebrenici.
ŠETNJA SREBRENICOM
Kad sam bio u Srebrenici prvi put
Probijajući se kroz zrak zbog jeze poput želatine gust
Hodao sam gradom što se preselio pod zemlju
U njemu je bilo više pasa lutalica nego ljudi na ulici
Sve što bih vidio pretvaralo se u nešto drugo
Kuća ovdje nije kuća kao bilo gdje
Njen rentijer je smrt
Flora mi je bila strana, iako svugdje prvo prepoznam biljke
Ali sve što sam vidio upućivalo me na to da sam ovdje nekad davno već bio
Toliko su se fotografije i televizijske slike upisale u memoriju
Sila teže usporava korake i jezik
Svaki posjet ovom gradu ravan je hodočašću, pogotovo prvi put, tad si zatravljen i nijem
Na povratku u Sarajevo morao sam sebi pustiti krv
Puls noći da zaigra tijelom i oslobodi bol
Nesrazmjer između fizičke snage i gorčine ljudskoga poraza, to sam tek tu shvatio
Kad sam bio u Srebrenici
Jednom sam došao iz suprotnog pravca, iz Beograda
Uhvatio me alergijski napad na početku puta
I paničan strah od smrti gušenjem
Onda šetao noću ulicama Srebrenice izliječen
Vratio se kući u najcrnje srce tame
Niz Učinu bašču i Reufa Selmanagića Crnog
Prozori su bili mračna špigla
Iz dimnjaka izbija samoća umjesto konopca od dima
Strašna je tišina ovdje, peti element, jezik onih kojih nema
Kuće sam zamišljao kao živa bića
Da u svojoj glavi ovaj prostor naselim životom
Potok je šumio između tamnih nastambi
S one strane zavjesâ mrak je puštao svoje micelije
Srebrile se duše mrtvih
Kuće bez fasada zavitlane duboko u noć
Betonske stepenice na kojima se šćućurila mačka – krznena opruga topline
I jedna dunja na stepenicama ostavljena da sazrije
Šetnja noću Srebrenicom me ispunjava nadom
Približava zvijezdama spasa
I vraća dostojanstvo mome biću
Kad sam bio u Srebrenici
Osjetio bih kolosalnu zbrku kosmosa bez boga
Težinu svoga tijela, kojeg, ovdje, kao da sam nosio po kazni
Da, osjećaj krivice je zrak koji izdišemo
Nijedna pjesma o Srebrenici nikada neće doći do svoga kraja
Beskrajna je tuga njena muzika
Baština naših duša
(Faruk Šehić)
Galeriju fotografija možete pogledati
ovdje.
